Kada cijene na svjetskom tržištu porastu, domaći distributeri isti dan povećaju cijene, a kada cijene opadaju spuštanje cijena se razvuče mjesecima.
Zbog ovoga se javlja sumnja da postoji nelegalni dogovor oko cijena goriva, odnosno udruživanja naftnih distributera u tzv. “naftni kartel” na štetu građana.
Koliko god zvučalo nevjerovatno, fenomen brzog poskupljenja goriva kada cijene na svjetskom tržištu rastu i sporog opadanja cijena u slučaju pojeftinjenja nije vezan samo za naše krajeve.
Toliko je čest u čitavom svijetu, uključujući i razvijene zemlje, tako da postoji i ekonomski termin ”rocket and feathers” odnosno “raketa i perje”.
Poznati svjetski ekononomski stručnjaci su proveli veliki broj studija na temu asimetričnog kretanja cijena, kako bi ustanovilo da li se tu radi o nekom udruživanju distributera ili postoji drugi razlog.
Prvo da se podsjetimo ko su vlasnici maloprodajnih objekata. Kod nas su to privatne firme, odnosno velike strane kompanije, a udio države je praktično zanemariv.
Znači pumpe nisu nikakav državni servis, kao što je vodovod, elektrodistribucija, putevi i slično, da bi tu država imala neki uticaj, niti postoji zakonska regulativa vezano za visinu cijene goriva.
Cijene goriva se formiraju slobodno, ali svako dogovaranje cijena je kažnjivo po Zakonu o konkurenciji BiH.
Neki će reći da kod nas zakon ne važi za sve, ali npr. Konkurencijski savjet BiH je 2010. godine kaznio Optima grupu iz Banjaluke sa 200.000 KM (što iznosi 0,80% od godišnjeg prometa, a kazna može ići i do 10%), zato što je kupila 10 pumpi od firme Zovko bez prijave ovom organu, tako da kršenje ovog zakona nije uopšte jeftino.
Benzinske stanice su tu da bi vlasnicima donosile profit i to je njihova primarna svrha.
Distributeri mogu slobodno da određuju cijene tako da maksimiziraju prihode, koliko god to tržište dozvoljava.
Ako postoje uslovi, oni mogu da postave cijenu na 5,00 KM za litar goriva i ništa ih neće zaustaviti, osim samih kupaca.
Kod nas je dogovaranje cijena vrlo teško izvodljivo, a razlog je mentalitet i velika konkurencija.
Da kod nas egzistiraju 3-4 velike naftne firme, tada bi postojala mogućnost da se napravi neki “džentlmenski dogovor”, gdje bi se podijelilo tržište i formirao monopol.
Problem za organizaciju monopola je što u BiH ima preko 500 uvoznika naftnih derivata.
Zamislite koju logistiku bi trebalo uposliti da se isprati da li su svi članovi “kartela” ispoštovali dogovor o cijenama.
Uvijek bi se našao neko ko bi pokušao da privuče kupce popustom, a to bi dovelo do “domino efekta”, gdje bi i ostali redom ispratili cijene i ništa ne bi ostalo od dogovora.
Možda da se, u nekom manjem mjestu, dvojica domaćina “drugarski” dogovore oko cijene ili da npr. veća firma kreditira manju, pa joj “sugeriše” cijenu po kojoj će prodavati naftne derivate, ali na nekom širem nivou to nije izvodljivo.
Mislite da ovo nije tačno?
Primjer su popusti kod registracije vozila.
Na nivou države imate tačno određene iznose troškova registracije, i trebalo bi da ih svi plaćamo isto, ali redovno čujemo vijesti kako je Agencija za osiguranje kaznila neku osiguravajuću kuću zbog nelegalnih popusta.
To znači da pojedina osiguranja pokušavaju da povećaju svoj obim posla, tako što će ponuditi dodatni popust na registraciju, iako bi trebalo da su cijene svuda iste i to zakonski propisane.
Ako nema dogovaranja cijena, a konkurencija je žestoka, zašto onda distributeri ne snižavaju cijene ranije nego što je sada praksa?
Da bi distributeri zadržali visoke cijene uopšte im ne treba dogovor oko cijena, a evo i zašto: kupci ne nagrađuju pumpe koje brzo snize cijene goriva, odnosno ne kažnjavaju pumpe koje zadržavaju više cijene goriva.
Koliko god gorivo bilo skupo, mi uvijek kupujemo istu količinu i to najčešće na istoj pumpi.
Žalimo se, ali i dalje kupujemo.
U idealnom slučaju za kupce, prodaja goriva bi izgledala ovako:
Kada gorivo na svjetskom tržištu pojeftini, prodaju se zalihe koje su trenutno na stanju (obično to potraje do 7 dana), nakon toga stigne nova cisterna sa nižom cijenom i kupci odmah dobiju jeftinije gorivo.
To bi bio idealan slučaj, ali kao što je već navedeno pumpe su tu da bi donosile profit.
Postavite se u poziciju menadžera prodaje benzinske pumpe. Na osnovu kojih faktora biste vi formirali cijenu?
Gledali biste nabavnu cijenu, cijene konkurencije i što je najbitnije promet.
Recimo da taj menadžer postupi kao prava ljudina i poželi da spusti cijene čim su pale na svjetskom tržištu.
Dođe na sastanak kod direktora i predstavi svoj prijedlog:
“U prosjeku sedmično prodajemo 10.000 litara goriva, bez obzira na cijenu.
Prošle sedmice smo prodali 10.000 litara goriva po 2,20 KM i zaradili 1.500 KM.
Nabavna cijena je pala za 5 feninga, tako da ako cijenu spustimo za 5 feninga opet ćemo zaraditi 1.500 KM, a ako ostavimo istu cijenu zaradićemo 2.000 KM.”
Naravno da će mu direktor reći da ostavi istu cijenu još neko vrijeme.
Zašto bi neko spustio cijenu ako mu promet nije opao?
Da se odrekne svoje zarade u korist građana? Radije će potrošiti na neki svoj luksuz ili investiciju.
Dakle dio krivice snosimo i mi sami.
Koliko ljudi poznajete koji ovako rezonuju: “Distributeri nisu normalni, gorivo je preskupo, ove sedmice idem biciklom ili autobusom na posao.”?
Naravno da su automobili postali dio naših života i da nije jednostavno samo tako prestati sa upotrebom, ali ne moramo potpuno da se odreknemo automobila. Postoji i opcija npr. udruživanja, pa da tri osobe istim automobilom idu na posao neko vrijeme.
Pretpostavimo da je odricanje od auta i udruživanje previše komplikovano, ali evo koliko ljudi poznajete koji bi promijenili pumpu gdje toče gorivo, ako je na drugom kraju grada gorivo jeftinije za 5 feninga?
Benzinske stanice nisu više samo mjesta gdje kupujemo gorivo, već su u sklopu njih kafići, marketi, restorani.
Puno je razloga zašto neko ne bi promijenio pumpu: “Zbog uštede od 2,50 KM na rezervoar goriva valjalo bi ići malo dalje, odgovara mi lokacija, gorivo je tu dobro, konobarica zna kakvu kafu pijem, ima i praonica itd.”
Koliko god ove navike djelovale kao beznačajne, one utiču na promet pumpe, a vidjeli smo da promet pumpe utiče na cijene goriva.
Pojeftinjenja kreću tek kada pumpe pokušaju da privuku još kupaca nižom cijenom, što znači da i kada pojeftinjuju gorivo gledaju da zarade više.
Kada bi vozači bojkotovali pumpe koje ne snižavaju cijene kada je trend pada na svjetskim berzama, nikome više ne bi palo na pamet da elegantno odloži promjenu cijena i izađe na televiziju sa rečenicom “trošimo zalihe nabavljene po višoj cijeni”.
Veliki problem predstavlja što vozači nemaju informaciju kada je neka pumpa spustila cijenu. Obično cijenu saznate kada dođete na benzinsku stanicu, pa vidite onaj totem gdje je to sve prikazano, a tada je već kasno.
Sigurno u vašem gradu postoji pumpa kraj koje niste prošli zadnja 3 mjeseca, a na njoj gorivo može biti i 10 feninga jeftinije – vi o tome nemate pojma.
Jednostavno nije isplativo da kružite po gradu i pratite cijene, pa gdje je povoljnije onda tu da natočite, pogotovo zato što se cijene često mijenjaju.
Kako je već navedeno, ovaj problem ima i Amerika, gdje je gorivo uvijek jeftinije, a standard mnogostruko viši nego kod nas.
Iako lijepo žive, ne žele da plaćaju “porez na budale”, pa tamo funkcionišu aplikacije za cijene goriva, a najpoznatija je “Gas Buddy”.
Otvorite aplikaciju i na mapi su vam prikazane sve cijene goriva u okolini, a vi onda jednostavno odlučite gdje ćete točiti.
Postoji sistem za kontrolu, tako da korisnici sami koriguju neispravnu cijenu, a za tu uslugu mogu dobiti kupon za gorivo.
Tako radi uhodan sistem, što pomaže da se cijene brže regulišu.
Ovakva aplikacija ne mora da bude u privatnom vlasništvu, sličan projekat je finansirao grad Pert u Australiji, pa kad bi kod nas neko od ljudi iz vlasti ovo pokrenuo, sigurno bi pomogao velikom broju vozača.
Međutim, državi odgovaraju više cijene goriva, jer se tada prikuplja i više poreza, pa je veliko pitanje da li bi neko kod nas zaista imao interesa za takav projekat.
Šta sve država može da uradi po pitanju cijena goriva pročitajte ovdje.
Vladimir Grujić
