Kao i čitav automobilski svijet, tako i svijet rasvjete stalno napreduje, a tehnika koja je bila rezervisana za skupe automobile, sve češće dolazi do velikoserijskih modela.
Posljednjih godina se pojavili novi sistemi koji su potisnuli široko rasprostranjene halogene farove. Oni nude značajno bolje osvjetljenje uz kompaktne dimenzije i nižu potrošnju energije, što je u skladu sa sve većim zahtjevima za ekonomičnijom vožnjom.
Pored tehnologije pomoću koje funkcionišu, sijalice razlikujemo i po dužini radnoj vijeka i temperaturnoj boji koja se izražava u kelvinima (K).
Da ne ulazimo sada u tehničko detaljisanje, najbitnije je da znamo da sijalice sa temperaturom boje iznad 5.000 K proizvode plavkasto svjetlo pa se nazivaju „hladne“, a sijalice koje imaju između 2.700 i 3.000 K proizvode žućkasto svjetlo i nazivaju se „tople“.
Malo zbunjuje ovo što se „toplije” sijalice nazivaju hladnim, ali to se odnosi na “toplotu boje”, jer se plava smatra “hladnijom” bojom od žute.
Halogene sijalice
Najrasprostranjenije sijalice u automobilima koje su široku primjenu našle u većini automobila u zadnjih 50 godina.
Kao i sijalice koje se koriste u kućnoj rasvjeti, halogene sijalice se sastoje od elektroda, staklenog kućišta i niti od volframa.
Kada se kroz elektrode pusti struja, usljed električnog otpora dolazi do zagrijavanja volframa na visoku temperaturu i emitovanja svjetlosti, a unutar staklenog kućišta se nalazi inertni gas, koji osigurava da nit od volframa ne pregori momentalno.
Naziv halogene lampe dolazi od halogenog elementa, obično broma ili joda, koji se dodaje u ove sijalice kako bi se spriječilo nakupljanje volframovih isparenja, odnosno da ne bi došlo do zatamnjenja koje viđamo na kućnim sijalicama.
Ove sijalice rade na visokim temperaturama, radni vijek im je od 450 do 1.000 sati, a temperatura boje je od 3.200 do 5.000 kelvina.
Velika prednost im je što svako može da ovu sijalicu da zamijeni bez posebnog alata, a česte su i kod novih automobila, iako ih proizvođači postepeno izbacuju iz upotrebe jer nisu energetski efikasne.
Kod zamjene je bitno ne dodirivati prstima stakleni dio sijalice, jer masnoća sa kože dovodi do nejednakog zagrijavanja staklene obloge, a time se značajno skraćuje radni vijek sijalice.
Ksenonske sijalice
Prvi ksenonski farovi su ugrađeni na BMW serije 7 1991. godine i od tada se svake godine bilježe rast popularnosti.
HID označava tehnologiju tzv. ksenonskih sijalica i dolazi od engleskih riječi High Intensity Discharge, odnosno pražnjenje visokog intenziteta i uopšte nije novitet – otkrivena je 1705. godine, ali su u masovnijoj upotrebi zadnjih 20 godina.
Ove sijalice rade na sličnom pricipu kao neonke – između dvije elektrode od volframa je staklena cijev sa gasom ksenonom i posebnim solima metala.
Kada se visoki napon pusti u na jednu elektrodu, gas se jonizuje i počinje da propušta struju ka drugoj elektrodi, a kada temperatura poraste dolazi do isparavanja metal-halidne soli i smanjenja otpora što rezultuje jakim isijavanjem svjetlosti.
Iz ovog razloga ksenonski farovi imaju imaju ono karakteristično treperenje i slabiji svjetlosni snop odmah pri paljenju, jer se metalne soli ne aktiviraju odmah, nego moraju da se zagriju na određenu temperaturu.
Da bi ksenonski farovi održali stabilan električni luk potreban im je balast, koji ujednačuje snagu i omogućava da sistem ne izgori od prejake struje, ali i da radi bez treperenja.
Ove sijalice daju ujednačen i jak snop svjetlosti, a iako na početku traže visok napon za pokretanje procesa, u kasnijem radu troše znatno manje struje nego obične halogene sijalice.
One daju boju svjetla koja je najsličnija dnevnoj svjetlosti, temperature od 4.000 do 6.000 kelvina, a imaju radni vijek od minimalno 2.000 radnih sati.
Kako su ovi farovi znatno skuplji za izradu, ne samo zbog sijalice, nego i zbog posebnih sočiva, u početku su se ksenon sijalice ugrađivale za kratka svjetla, a duga svjetla su ostala u halogenoj verziji.
Proizvođači su ovaj problem riješili ugradnjom pokretne mehaničke blende, koja skraćuje snop u slučaju kratkog svjetla, a potpuno se otvara kada je potrebno dugo svjetlo – popularno rješenje nazvano bi-ksenon, iako je u faru samo jedna ksenon sijalica.
Svi automobili sa ksenonskim farovima u EU po direktivi ECE 48 obavezno moraju da posjeduju uređaj za pranje svjetala i automatsko nivelisanje visine snopa, jer prljavština na faru i nepravilno podešen snop mogu smetati vozačima iz suprotnog pravca.
Iz toga slijedi zaključak da su svi automobili sa naknadno ugrađenim ksenonskim farovima, a bez ova dva sistema tehnički neispravni u EU.
LED sijalice
LED svjetla naravno nemaju nikakve veze sa zamrznutom vodom, već se radi o Light Emitting Diode, diodama koje emituju svjetlost i imaju široku upotrebu u kućnoj elektronici, telefonima, televizorima itd.
Iako su takođe stariji izum, LED svjetla nisu našla širu primjenu do početka 2000-tih godina. Konkretno prvi model sa kratkim LED svjetlima je bio Lexus LS 600h iz 2006. godine, a u Audiju R8 iz 2007. su sve sijalice bile u LED tehnologiji.
Princip rada se zasniva na fenomenu elektroluminescencije (zvuči kao brzalica za djecu), gdje se struja propušta kroz poluprovodnik koji emituje fotone, odnosno svjetlost.
LED sijalice nemaju nikakvu nit koja bi mogla da izgori, pa im je radni vijek duži nego kod halogenih sijalica, oko 5.000 radnih sati.
Prilično su štedljive i pružaju jasno bijelo svjetlo – negdje između halogenih i ksenonskih lampi. Zbog usmjerenosti svjetlosnog snopa, sa ovim sijalicama je moguće segmentno osvjetljenje odnosno tzv. Matrix svjetla.
Audi je na redizajniranom modelu A8 prvi put primijenio ovo rješenje, koje se sastoji iz 24 individualne sijalice koje osvjetljavaju određenu sekciju ispred vozila.
Infracrvena kamera prati automobile ispred i gasi pojedine diode, tako da je moguće istovremeno imati uključena duga svjetla i ne zaslijepiti druge vozače.
Zanimljivo da je za rad na ovom rješenju Audi dobio donaciju njemačke vlade.
Mana LED sijalica je što se elektronika u zadnjem dijelu fara jako zagrijava, pa zbog toga ova svjetla moraju imati ventilator i kanale za hlađenje, što poskupljuje izradu i otežava ugradnju.
Dnevna LED svjetla koja su sada česta na automobilima nemaju problem pregrijavanja, jer zbog upotrebe samo kao poziciona svjetla, troše manje električne energije.
Laserski farovi
Najnovija i najskuplja tehnologija koju promovišu Audi i BMW omogućava svjetlosni snop dužine od čak 600 metara.
Ne radi se o osvjetljenju pravim laserskim zracima koji se koriste u medicini, obradi metala i slično, već se zrake sa 3 plava lasera preko sistema ogledala usmjeravaju na sočivo sa žutim fosforom, koji djelovanjem ove zrake oslobađa veliku količinu svjetlosti.
Prema navodima BMW-a, laserska svjetla nude 1.000 puta bolje performanse od ksenonskih i LED sijalica, uz 30% nižu potrošnju električne energije.
Laserska svjetla imaju toplotu svjetlosti između 5.500 i 6.000 kelvina, što je blizu dnevne svjetlosti (koja ima 6.500 K).
Čitav sklop je značajno manjih dimenzija od ksenon i LED sistema, tako da je ostavljeno više prostora ispod haube za dodatne mehaničke ili električne elemente drugih sistema.
Iako pojam lasera vežemo za nešto opasno, BMW navodi da se u slučaju kvara ovi uređaji automatski deaktiviraju.
Imajući u vidu da je LED tehnologija farova još uvijek relativno nova, mnogi se pitaju da li će laserski farovi izbaciti sa tržišta LED sijalice, iako se još nisu stigle dokazati u široj primjeni.
Tehnološki napredak ima svoju cijenu, pa tako kod novog BMW 7 doplata za laserska svjetla iznosi visokih 6.000 KM.
Vladimir Grujić
