Stalna poskupljenja goriva frustiraju vozače, pa se često čuje fraza da bi država trebala da uradi nešto po pitanju cijene ovog energenta.
Kakvo bi to moglo biti rješenje, kojim bi se građani zaštitili od naglih poskupljenja?
Postoje tri glavna načina:
Ograničenje cijene
Ograničenje marže
Smanjenje poreskih davanja na gorivo
Idemo redom, prvo ograničenje cijene.
Zamislite tu situaciju – naši politički predstavnici se sastanu i izglasaju da cijena goriva ne smije preći 2,00 KM u toku cijele godine, a ostave poreska davanja i akcize na istom nivou, jer država mora da funkcioniše.
To bi sigurno bila pozitivna vijest, koju bi građani dočekali sa oduševljenjem.
Svaki mjesec bi plaćali isti iznos za gorivo, cijene prevoza bi takođe bile ujednačene, privrednici bi mogli planirati troškove itd. Reklo bi se idealna situacija.
U čemu je problem kod ovog rješenja?
Nemojte zaboraviti da su sve distributivne firme većinom u privatnom vlasništvu i da su benzinske stanice izgrađene da bi ostvarivale profit.
Sve bi bilo u redu dok su nabavne cijene na svjetskom tržištu niske, odnosno dok distributeri imaju zadovoljavajuću maržu.
Šta bi se desilo kada bi nabavne cijene sa poreskim davanjima porasle na 2,00 KM, kao što se desilo ove godine?
U tom slučaju distributeri ne bi imali interesa da trguju gorivom bez zarade, pa bi nastale nestašice, a kolone na pumpama bi bile česta pojava.
Tada bi na scenu stupio masovni šverc iz susjednih zemalja, građani bi gorivo plaćali po višoj cijeni, jer ne bi imali alternativu, a država bi izgubila na porezima. Kvalitet goriva sa crnog tržišta niko ne bi kontrolisao, pa bi posredno šteta bila ogromna, a šverceri bi se brzo obogatili.
Ako bi period skupog goriva potrajao, to bi dovelo do zatvaranja manjih pumpi, jer ne bi mogle plaćati fiksne troškove, plate radnika itd. bez prometa.
Veliki lanci pumpi bi vjerovatno podnijeli takav udar, pa bi kasnije, kada gorivo pojeftini nadoknadili gubitke i dodatno zaradili, jer bi konkurencija bila manje brojna (iz ovog razloga, u pojedinim zemljama čak postoji propisana najniža cijena, da bi se spriječio damping).
Tako da i ako bi nekim čudom gorivo na svjetskim berzama pojeftinilo, mi bi i dalje plaćali 2,00 KM, iako bi realno trebalo da bude možda 1,90 KM.
U svijetu fiksnu cijenu imaju samo relativno nerazvijene zemlje ili zemlje sa vlastitim izvorima nafte (Alžir, Gana, Indonezija, Kuvajt itd.) koje državnim subvencijama pokrivaju ovakav sistem. U svim zapadnim zemljama je u upotrebi slobodan obračun cijene.
Ustanovili smo da ograničenje cijene nije baš najbolja ideja, ali zašto se ne bi mogla ograničiti marža?
To bi značilo da ako gorivo na svjetskim tržištima poskupi, distributeri mogu opet ostvarivati profit, a građani ne bi bili u situaciji da iz kanistera sipaju gorivo u automobile.
Hrvatska je 2011. godine uvela ovakav sistem obračuna cijena goriva , tako da su maloprodajne cijene usklađivane sa svjetskim berzama na svakih 15 dana, uz propisanu maksimalnu maržu (pumpe na autoputevima su bile isključene iz ovog pravila i mogle su slobodno formirati cijene).
Pet najvećih distributera koji isporučuju preko 90% goriva u ovoj zemlji su u toku provođenja ove mjere uglavnom prodavali gorivo po cijeni sa uračunatom maksimalnom maržom.
U ovom periodu su jedino bile stabilne (visoke) marže, dok je i dalje bilo perioda sa visokim cijenama goriva. Iako je cijena mijenjana na svakih 15 dana, zbog poskupljenja na svjetskom tržištu ceh su plaćali građani.
Pod uticajem Evropske unije, ovaj sistem je napušten februara 2014. godine i od tada se cijene goriva formiraju slobodno.
Udruženja potrošača iz Hrvatske su sprovodila istraživanja i ustanovila da su nakon ukidanja ovih mjera marže nešto niže i da učestvuju u cijeni goriva uvijek sa 5 do 10%, te da se cijene češće mijenjaju.
Takođe je utvrđeno da su za sva poskupljenja goriva, nakon ukidanja mjera, kriva kretanja na svjetskom tržištu, a ne marže distributera.
Jedino rješenje koje preostaje je da država smanji svoje poreske namete.
Brojne studije na ovu temu su ustanovile da se prikupljena sredstva od akciza i putarina koje učestvuju u cijeni goriva ne koriste za gradnju putne infrastrukture, već uglavnom za krpljenje budžetskih rupa.
Pored smanjenja nameta, država može da omogući bolje uslove za konkurentnost na tržištu, tako što će npr. otvoriti više graničnih prelaza za uvoz goriva i time smanjiti troškove transporta, kao i omogućiti lakše dobijanje dozvola za izgradnju pumpi.
U sljedećem tekstu ću pisati o fenomenu naglog rasta cijena na pumpama kada gorivo na berzama poskupi, a sporog obaranja cijena kada cijena na berzi opada.
O obračunu cijena goriva, više možete pročitati ovdje.
Vladimir Grujić
